"Čitluk grade podno života" Kolumna by Čitlučanka

Sjedim u Greenu i zamišljeno gledam u daljinu, uvijek zamišljeno gledam u daljinu kada želim izgledati pametno i misteriozno…Daljina je relativan pojam, pošto ta daljina u Čitluku baš i nije daleka. To je idealno mjesto za promatranje življa i običaja malenog mjesta srca moga, pošto s tog čitlučkog ekvatora gotovo da možeš vidjeti obje table Čitluka, jednu koja te pozdravlja i jedna koja se s tobom oprašta, ovisno u kojem pravcu se krećeš. Ispred nosa mi je načutureno čudo gradnje socrealizma napravljeno u stilu džinovskog kontejnera na steroidima, nekadašnji ponos i dika našeg sela- Čitlučanka. Kao Čitlučanku me, moram priznati, smeta što to gradsko ruglo dijeli ime s nama – ponosnim i hrabrim stanovnicama Čitluka, pa apeliram na gradsku vlast da je preimenujemo u npr. Čapljinka kako bi zavarali protivnike. Onda bi pridošlice pitale: Kako se zove ova fascinantna opustjela građevina? A mi bi sa mangupskim smiješkom na kutu usana samozadovoljno odgovorili: Čapljinka. Čapljinka se zove. Što bi pridošlica odbio povjerovati i to bi rezultiralo okladom u kojoj bi domoroci lakovjernom strancu brzo i jednostavno zaplijenili uloženu sumu.

Kako pogledom švrljam dalje pitam se: gdje su nestali butici? Neću sad ulaziti u uvijek iste idiotske rasprave kako Čitluk nema kino, koje uvijek pokreću ljudi koji u to isto imaginarno kino nikad ne bi ni ušli, ili kako nema park, koje pokreću ljudi koji bacaju veš mašine u Neretvu, ali šta je sa dobrim starim kapitalizmom? Zar nitko i ništa osim birtija i kladionica ne može opstati? Niz opustjelih poslovnih prostora i zahrđalih kioska mi u trenutku nudi odgovor na pitanje. U La Stocku, Campariju, City-u i inim okupljalištima zlatne mladeži i stareži, snimam face sumnjivog izgleda, u boroletama i Lacoste majicama, zavaljuju se u stolicu zadovoljni činjenicom da su uspjeli auto uvesti gotovo na terasu kafića (hi 5 to yourself).

Groblje kioska s desne strane pozdravlja zalutale turiste koji bi da se ne plaše potencijalnog degeneka, vjerojatno isukali aparat i to ovjekovječili za National Geographic. Inače te kioske bi mi davno uklonili, ali su se bunili iz PETA-e da ćemo u tom slučaju poremetiti eko-sustav lokalnih štakora, što je apsolutno nedopustivo. I eto, mi Čitlučani, životinjoljupci kakvi jesmo, jednostavnu tako nešto nismo mogli dopustiti. To je naša žrtva štakorima i doprinos ekološkom boljitku sviju nas, ali nisam baš sigurna da nam štakori to pretjerano cijene. Prolasci auta me hipnotiziraju, i svako, ali baš svako u maniri džukele popratim pogledom.

Liskino probijanje zvučnog zida i škripa kočnica upućena od strane ljutitog vozača Opel Vectre me prenulo iz razmišljanja. Zakucavam pogled dublje u novine tuđe države koja nema baš apsolutno nikakve veze s nama. Draže mi je čitati njihove probleme, ovim našima i tako i tako nema rješenja.

(Čitlučanka za www.Lan-wars.com )

	Autor	Tema: "Čitluk grade podno života" Kolumna by Čitlučanka (Posjeta: 825 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.