U posljednje vrijeme stalno imam dojam da je u tijeku akcija sustavnog zaglupljivanja širokih narodnih masa, nešto tipa „Lijepa naša Hrvatska“, samo što je ovo varijanta „Glupa naša Bosna i Hercegovina“, ili bilo koja druga od ubogih bivših socijalističkih republika. Da li je „njima“ u interesu da ne vidimo dalje od nosa, da ne čitamo ništa osim rezultata kladionice, da ne razmišljamo o ničemu naprednijem od popisa namirnica za taj tjedan i tko će ispasti iz Farme?

Akcija gnojenja mladih umova se vodi na nekoliko fronti, pri čemu mediji imaju ključnu ulogu. S TV-a nam se kese polupismene starlete i starletani dok opremljeni plastičnim atributima, s blesimetra čitaju najnovije tračeve, pri čemu neminovno izostave par slova, ispričavajući se za pogrešku nedužnim telećim pogledom. Slijede vijesti iz nesvijesti: Neka baba iz Oregona tvrdi da je bila ljubavnica Michaela Jacksona, te je sad s njegovim duhom začela dijete; Britney Spears je pokazala muf (opet) i za kraj standardne rubrike: Koga dikeli Dikan i koga sada voli Andželina Džoli.

Prebacujem na drugi kanal na kojem su vijesti. Odahnem, nadajući se izvješću o stanju na Bliskom istoku, ali avaj, sve to je palo u drugi plan zbog šestominutnog priloga o zavjesama na tufne, koje će Michelle staviti u Bijelu kuću. Ljutitim, i nepotrebno čvrstim pritiskom daljinskog, gasim TV i ispalim se na kavu, nadajući se nekom normalnom štivu u vidu dnevnih novina. 24 sata već odavno ne čitam, pošto mi nalikuju na slikovnicu za seksualno pretjerano uznapredovalu djecu, pa otvaram posljednji bastion povremene smislenosti – Jutarnji List. Hoće vrag da tako bude, pa mi se otvaranjem na duplerici ukazaše Dolores i Dikan. Osupnuto bacim novine od sebe, i već prilično razdražena pokušam započeti razgovor sa ljudima za stolom; o vremenu, burzovnim indeksima, bluesu, socijalizmu, bureku, demokraciji – ali kud god da krenem, ne dobivam suvisle odgovore. Njihove su staklene oči na koeficijentima, njihove su misli na Santiago Bernabeu, njihovi su prsti strateški pozicionirani na tipkici za teletekst.

Kruha i igara je stara taktika Rimskih imperatora, samo što im kruha ponestaje, pa su dio sa igrama morali značajno podebljati, kako mi ne bi mislili na torticu. Sapunice, turbo-folk, igre na sreću, trač novine, vidovnjaci, horoskopi, praznovjerja i umjetni nokti, prije rata su bili rezervirani za jedan uski krug pripadnika intelektualne kaljuže, a danas nažalost naveliko obitavaju u mainstream sferi.

Možda je dramatično proglašavati sve ovo jednom velikom urotom, ali zaglupljenim masama je svakako lakše upravljati. Živimo u eri kiča, svakodnevno bombardirani dezinformacijama ili potpuno nebitnim informacijama, izgubljeni u prostoru i vremenu gubimo ideale, principe i godine. Seke, Cece, Cice, Mice i ostale pice, pjevaju o primarnim nagonima, olakšavajući na taj način bolnu svakodnevnicu ljudima koji nisu sigurni da li će njihovo dijete imati knjige za novu školsku godinu.

Da li su krivi „oni“ ili mi? Možda smo mi ustvari oni, a mediji nude ono što tržište traži? To je vrlo izgledan scenarij, ali bezbolnije mi je vjerovati u  veliku urotu zelenih vanzemaljaca koji propagandom od nas ljudi žele napraviti debile, kako bi nam nametnuli Marsovsku strahovladu. Hale Martians!

PS:Pozdrav s Marsa J

LINK FORUM !